Šta je EPR i šta bi se dogodilo kada bi svi proizvođači preuzeli odgovornost za otpad svojih proizvoda?

U današnjem industrijaliziranom svijetu koji želi samo brzi zaradu, malo je onih koji preuzimaju odgovornost za svoje proizvode nakon što ih neko kupi i iznese iz trgovine. Nije naodmet razmisliti kako bi bilo kada bi svaki proizvođač odjeće, obuće, namještaja, kozmetike ili bilo čega preuzeo punu odgovornost za ono što ostane iza njihovog proizvoda.

U nastavku pročitajte statistike o kojima bismo svi trebali razmisliti, kao i kakav bi bio rezultat odluke ako proizvođači ne bi prestali biti odgovorni za proizvode odmah nakon kupovine.

Šta je EPR i zašto je važan?

EPR (Proširena odgovornost proizvođača) je princip prema kojem su proizvođači odgovorni za svoje proizvode tokom cijelog njihovog životnog ciklusa, uključujući prikupljanje, recikliranje i odlaganje otpada kada se proizvod više ne koristi. Cilj EPR-a je podsticanje dizajna održivijih proizvoda i smanjenje opterećenja okoliša.

Stoga, EPR znači da proizvođači nisu odgovorni samo za prodaju proizvoda, već i za njegov kraj, kada on postane otpad.

EPR je važan jer potpuno mijenja pravila unutar industrije. Umjesto da teret otpada bude na potrošaču i javnim službama, a da se sami bavimo proizvodom nakon upotrebe, odgovornost se vraća tamo gdje potiče - proizvođaču.

Šta znači prihvatiti sporazum o otpadu?

Naša prva pomisao je recikliranje kao jedina briga i svijest o prirodi, međutim, to nije tako. Preuzimanje odgovornosti znači da već u fazi dizajna proizvoda razmišljamo o:

• izdržljivost materijala,
• mogućnosti recikliranja i ponovne upotrebe,
• smanjenje mikroplastike, štetnih boja i teških metala,
• jednostavnost popravke ili demontaže proizvoda na kraju njegovog vijeka trajanja.

 

To bi značilo da brend ne prebacuje problem otpada u ruke potrošača, već ga rješava u samom procesu proizvodnje, prije prodaje.

6 stvari koje bi se odmah promijenile nakon preuzimanja odgovornosti proizvođača

Kada bi svaki proizvođač preuzeo odgovornost za otpad, to bi dovelo do sljedećih rezultata:

1. Otpad na deponijama u prirodi bi se smanjio

Kada bi kupac imao podršku potrošača i vratio pokvaren, zastario ili neupotrebljiv proizvod koji je od njega kupio, ukupna količina otpada bi završila u kontroliranim tokovima. To znači da bi se količina otpada smanjila za 30-50%, te da bi se uz pravilno skladištenje i recikliranje drastično smanjio broj divljih i prijavljenih deponija u svijetu.

2. Proizvodili bi se proizvodi boljeg kvaliteta

Proizvodnja bi morala biti usklađena s potrebama nakon upotrebe, što znači da bi proizvođači morali dizajnirati proizvode koji se lakše popravljaju, recikliraju ili rastavljaju na korisne dijelove. To bi smanjilo eksploataciju novih sirovina i izvora energije te osiguralo bolji kvalitet proizvodnje na početku, jer niko ne bi želio proizvoditi nešto što bi mu kasnije uzrokovalo probleme.

3. Svijest potrošača bi se promijenila

Činjenicom da bi ljudi znali da mogu vratiti i reciklirati korištene proizvode, ambalažu i ono što su kupili, navike bi se promijenile i gotovo niko se ne bi usudio baciti proizvod. Promocijom povrata proizvoda podigla bi se svijest potrošača i uskoro bi bilo šteta bacati otpad u prirodu kada već postoji sistem koji osigurava pravilno upravljanje otpadom.

4. Došlo bi do inovacija u industriji

Kao što bi se proizvodili kvalitetniji proizvodi koji se mogu lako reciklirati, popraviti ili uništiti, tako bi se birale i mašine koje bi bile manje štetne za prirodu i okoliš. Svi bi morali prilagoditi proces proizvodnje i stvoriti mašine prema novim standardima, jer bi u suprotnom bilo jasno da sam sebi stvara najveći problem u trenutku kada mu se proizvod vrati.

5. Pojavile bi se različite, ali zdrave potrebe proizvođača

Da bi proizvodili ekološki prihvatljive proizvode, proizvođači bi imali povećanu potrebu za drugim vrstama resursa. Recimo, potreba za vodom, obradivim zemljištem za pamuk i druge biljke koje se mogu koristiti za proizvodnju drastično bi se povećala, pa bi se umjesto betoniranja obradivih površina započela masovna sadnja i obrada tla.

6. Stvorila bi se nova radna mjesta

Pojavili bi se novi lanci vrijednosti i potreba za stvaranjem novih radnih mjesta. Bila bi potrebna radna snaga za rad u prikupljanju, sortiranju, recikliranju i dizajniranju za kružnu ekonomiju.

Za koliko bi se smanjio postotak otpada u svijetu nakon ove odluke?

Preuzimanje odgovornosti za otpad moglo bi smanjiti nevjerovatnih 50% otpada na deponijama u prirodi u narednih 10 do 20 godina, uz značajno smanjenje količine zagađenja zraka i vode.

U pojedinačnim industrijama to bi izgledalo otprilike ovako:

• U tekstilnoj industriji - oko 92 miliona tona tekstila godišnje završi kao otpad, a samo oko 15% se reciklira ili ponovo koristi. Ovaj korak bi mogao smanjiti tu količinu do 50% kroz povrat, recikliranje i ponovnu upotrebu.
•   U elektronici - trenutno se reciklira manje od 20% elektronskog otpada, tako da bi taj postotak mogao porasti na 70% i više.
• Plastika - procjenjuje se da bi preuzimanje odgovornosti za plastiku na globalnom nivou moglo eliminirati do 40% plastičnog otpada koji završava u okeanima i na deponijama.

 

Zašto se odgovornost proizvođača ne primjenjuje svugdje u svijetu?

Logično pitanje je zašto, kada već imamo statistiku i kada postoji svijest da imamo utjecaj na otpad i da ga možemo kontrolirati, zašto je ne primjenjujemo i zašto je nismo prihvatili kao nepobitno pravilo i zakon koji je jednak za sve. Ima još odgovora, ali navest ćemo neke osnovne od kojih polaze svi veliki brendovi:

• Visoki troškovi za proizvođače (barem na početku) - prelazak na ovu vrstu poslovanja značio bi potpunu promjenu, od izbora sirovina, proizvodnih mašina do uslova za skladištenje i reciklažu nakon povrata proizvoda.
• Potrebni su zakoni i propisi da bi to postalo obavezno - i ništa se neće promijeniti dok se svijet ne složi da ovo mora postati isti zakon za sve jer to znači bolju budućnost za sve nas.
• Potrebna je infrastruktura za prikupljanje i obradu.
• Neke proizvode je teško reciklirati jer nisu za to dizajnirani.

 

Stoga, pored ekonomskih faktora, postoje i brojni drugi faktori koji utiču na usvajanje odgovornosti proizvođača kao obaveznog i jedinog oblika poslovanja.

Šta možemo učiniti dok odgovornost proizvođača ne postane dio zakona?

Dok ne dođe dan kada će svi proizvođači biti zakonski obavezni preuzeti odgovornost za otpad svojih proizvoda, mi, kao potrošači, i kako možemo uticati. Možemo birati brendove koji već razmišljaju održivo, kupovati manje, ali s boljim kvalitetom, popravljati i reciklirati stvari kad god možemo.

Možemo vratiti proizvode koji imaju opciju povratne ambalaže, a najvažnije je da možemo postavljati pitanja proizvođačima kako bismo podigli svijest svih. Kada svi pitamo „"Šta se dešava sa ovim proizvodom kada prestanem da ga koristim?"“, svijet će početi da se mijenja.

Zato Cozy2wear već danas razmišlja o sutrašnjici, naši materijali su biorazgradivi, a naš cilj je preuzeti punu odgovornost za svaki proizvod koji napravimo u budućnosti, čak i kada više nije u upotrebi.

Čuvajte svoje Cozy komade odjeće kada ih iznosite, mi ćemo se pobrinuti za njih.
Od pažljivo odabranih, 100% biorazgradivih materijala, do konačnog proizvoda u kojem uživate, svaki Cozy komad je naša odgovornost. Na vama je da uživate u udobnosti i prirodnosti, a na nama je da budemo dio pokreta ka boljem i odgovornijem sutra za sve nas.